Mnogo poštovani

Dana 18. travnja 1964. otvarali smo u ovome Paviljonu prvu samostalnu izložbu koja u životu mladih ljudi znači izvanredno veliki događaj, radost, uzbuđenje i znatiželju.

To je prvi korak na stepenice, koje mogu biti neobično strme i teške za uspon do vrha – kuda mnogi žele stići...

Već kod prvog samostalnog uspona – korak našeg dueta bio je čvrst i pun optimizma. Njihova druga samostalna izložba, koju danas otvaramo – opravdala je njihov optimizam.

- Oni uzajamno izmjenjuju, strpljivo dotjeruju i cizeliraju svoje ljudske suprotnosti, koje su s jedne strane reske, patetično dinamične i u

U Zagrebu 18. srpnja 1970.

neprekidnom eksplozivnom buntu, a s druge strane pune lirske nježnosti i staloženog mira.

Takovi su u životu, takovi su i u likovnom stvaranju.

I oni i njihova djela stoje tu – ponovno pred nama u potpunoj ljudskoj i likovnoj iskrenosti, koja je konačno primarni uvjet svake umjetnosti.

Kultimininantni «forte» ovog likovnog dueta, izložen je ovdje nakon 6 godina upornog rada, jasan i razumljiv svakom čovjeku čista srca, znalcu i neznalcu slikarstva, to je ujedno zreli doprinos riznici Hrvatske likovne kulture. Na daljnjem usponu stepenicama, kao njihov bivši profesor i kolega, želim da nikada ne iznevjere svoj optimizam, vjeru u sebe i svoj Narod za koga stvaraju. Ovime otvaram II. samostalnu izložbu Marike i Osmana Berberovića.

Ivo Režek