Svilje nadzemnoga zbora sjevci domovine sna,

Pavana! Si, senor, ples za preminulu infantkinju: uzdarje žalopoja čežnje s klavijaturom prsti ispruženih djevojačkih ruku - dohvatiti usnulu u nepovratnu, zauvječnu iščezavanju! - još jedno ganudbeno udarno u pijetetu, ozračjem, licima, odjevom i kretom oglazbljeno likovlje. Paperje i lahor, svtlje nad-zemnoga zbora. Patnja, prisnost, bol - vjeronade, dom. Gdje da smjestimo, ako smjestila se nije, i u izmaglici jasnu, sjajnu Marijinu (Kraljica svete krunice!) Mariku poslije Slave Raškaj? Gonetajući djelo Luz Marije Williamson, novovjeke (nizozemske i čileanske) Marie Lorancin rekoh već kako u njoj sve ko da klije iz tame magmine maternice prapočela i sve se - svjetlosnom stazom Promisli - sovi obilježeno k Nebu. A kako svileno - dodao bih - kako prozirno i nježno! Otisci nedosega - sijevci domovine sna? Upravo taj fenomenološki rukopisni kod sržno pečati i istovjetnu joj suvremenicu Marika Šafran Berberović, bilo i u neprijeporno drugoj, tonski jedva naslutivoj - antropomorfnoj figuraciji. Marika pčeli zor. Ona dotiče bitak tvarna individualiteta materije, hvatajući zvukovlje zvona razmahanih maglama uobraziljbenu - koju drugo? - poetiku refleksivna el suena, kriške limuna uz razasute srebrnjake što lelujaju se prostorjima - šum snovidenja jave. • • • •

S uzdarjem opolna bokora, gle, ali ne cviječa nego slika koje mirišu i zvone do nečujnosti same u sordini vraća se, evo, Čakovcu, predaka joj, još iz Zrinskijevih zemana, all i vlastitome zavičaju. A tri su tematska okvira u koje smješta prfljag: 1. Korizmi i Pashi ususret, 2. Djetinjstvo i zavičaj u povijesnoj mu retrospekciji Passionis, 3. Hommage 500-oj obljetnici rodenja Schiavonea de Hiadra - mamna nam Andrije Medulića Meldole. I evo likotvorke, sljedbenice neiznevjerive figuracije tisućlje-tna slijeda, koja prepjevava Botticellija, njegovo "Polaganje u grob" iz 1500. To je pred očima ti Oplakivanje, svedobna hrvatska Pieta - metopa drame ispod križa, s rasprsnućem grudiju u crveno-plavičastu kistodiru ustrijeljene - središnji punkt kompozicije - Majke u grču obgrljene protagonistima (Ivanom, predmnijevam, i Magdalenom s braćom) u ganudbenoj sućuti. Piješ bjeličastosivo, letalno bljedilo prizora u kovitlacu - Thanatosa, dašto, koji i nijemošću vrišti a uspokojuje meko, sudbinski blago i otvoreno, nasuprot obrubljenu, oštro definiranu Botticelliju, njegovu svjetlonosnu "Rođenju": glazbeni menuet anđela u cvjetno paperjastu hrljenju - pjev ukrštenih prstiju! - nebesna, tonski ublažena, u široku spektralnu gradiranju, razlijegnuta chromosa: balet i glazba u melodiji kreta, lijepo zvukovlje i boje. Potom, nanovo, rikverc u prethodno: "Moje drago serdce" - dijagonalni duhozor Zrinskog iza rešetaka, motivski impuls (ne?) Medulićeva "Sv. Petra u tamnici". Vijorni uzlet, razabirem, Amora i Psihe, i razastrti list Petrove posla-nice Katarini iz mračare: funebralan brenčaj, i opet, Th. nato-sa u otkucavanju, fosforno sumračna ozračja impasta i palete. Naravno da su iste noctis tristis Odrubljene procviljele i ove Besane noći grofa Keyserlingka. sakralizirana pečal krajolika s kaležnom suzom žrtve a posvećenja grcana "Varijacijama" legendarne fraze Bacha.

Sa šeste samostalne iziožbe, Muzej Medimurja 2003. Čakovec

Razgovor s Medulićem ?

Varijacija i opet Orfeja s templumom iznad poprsja, s Deukalionom i Pirom, neodoljive putenosti Eve: gore usredotočen kamen u letu, ponad i opet vihorni uzlet zatravljenih. Dolje: dvoje po dvoje upućeno u travnat ljubopoj nadogled bljesku mora s gorskim (Velebit?) obrubom pozada. Marikine skladbe navode na zaključak: Ono što ostaje poslije i svega radi neželjenog uokrug, za života naravno, bijeg je u duet ljubavi i sna - jedinu svijetlu javu čovjekova bivanja in terris. U tome spoznajnome ključu leži i odgovor za ovu, umalo ne svenazo-čnu obasjanost Marikina izvedbenog vidokruga kao i za njenu samosvojnu, sveprepoznativu paletu, impresionističku po gradbi, metafizičku po učinku.

Joja Ricov