Gospođe i gospodo, dragi prijatelji, dragi kolege Marika i Osmane...

U meandrima sjećanja javlja se naša stara ALU, naši susreti u klasama oličenih "munchensko" sivom, prve naše fascinacije Junekom, preko kojega smo došli i do Czanne-a.

Otišli smo kasnije, svaki svojim putem i svojojm sudbinom, a danas, mi, pred ovim Slikama, pada na pamet lijepa misao dr. Željke Čorak, koja u predgovoru Katalogu: Pasionska baština (Zagreb, 1998.) kaže: Ne može se samo tako napustiti vlastita sudbina. Naročito ne onda kada donosi teret i muku. Ne može se bez posljedica skrenuti na svakom raskrižju za lagodnijom inačicom, napuštati starost i bolest u korist mladosti i ljepote. Ne može se biti nevjeran bez gubljenja duše." -

Vi dragi prijatelji, ne samo da niste napustili svoju sudbinu (i ljudsku i umjetničku slikarsku!) već ste je strpljivo i ponosno nosili i onda kada Vam je ona donosila i teret i muku, nepravde svih vrsta. Niste skretali na svakom raskrižju za lagodnijom slikarskom inačicom.Vaš životni i slikarski cilj bio je daleko iznad bilo kakve mode, hanalnosti i vulgarnosti, što su najčešće bile uvrede inteligencije i kritičkog smisla.Vaše slikarstvo dio je najbolje tradicije hrvatskoga slikarskoga umijeća (namjerno upotrebljavam ovu lijepu riječ pokojnog prof. Ljube Babića, jer ona dolazi od "umjeti"!!) ali koja je u isto vrijeme situirana u najbolju europsku tradiciju. -

Završio bih poznatom anegdotom o J.D.A. Ingresu (1780. - 1867.) velikom francuskom klasicističkom slikaru i genijalnom crtaču, koji je svojim učenicima rekao da pred Rubensovim slikama zažmire, ali neka ipak skinu šešire. Možda naivno, ali se, ipak nadam da će i kod nas doći vrijeme skidanja šešira. -

Predrag Goll