Koloristički doživljaj Osmana Berberovića

Taj slikar začuđujućih izvorišta uvijek iznenađuje. Kada se pojavio prije nešto više od dva decenija na našoj zbunjenoj likovnoj pozornici, mnogi što su bezglavo jurili u neomeđene prostore apstrakcije - pitali su se: zar je moguće da nekoga zanimaju počeci kada smo već na vrhuncu. Možda je kovitlac entuzijazma za novim bio presudan da se neke stvari nisu razumijevale u njihovim esencijalnim kvalitetama. Postupnost Osmana Berberovića u usvajanju suvremenih vizija krenula je logičkim i emotivnim putem. Učitelji su provjereni, stilistika zrela, a nadahnuće svježe. Za revolucionarne obrate preko noći on nema vremenska opravdanja. On usvaja, ali smireno i u totalitetu. Dileme da li je to natrag ili naprijed, ne opterećuju ga. Gradi na čvrstim i solidnim temeljima - integrira se u formulacije da bi vlastitim iskustvom izvlačio poučke. Kritika to zapaža i nastoji ga objasniti na relaciji Delacroix - Cezanne - Tartaglia, (pa čak i Chagall), a njegova ostvarenja nastoji klasificirati stilskim osobenostima postimpresionizma, ekspresionizma i orfizma. Za klimu u kojoj vlada raspoloženje prema inovacijama koje dozvoljavaju maksimalnu slobodu u činu likovnog oblikovanja, takva ocjena navodi na zaključak o uklopljenosti u izvjesnu zakonitost što se opet tumači kao nametnuto sputavanje. Taj anakronizam u shvaćanjima likovnih napora i traženja svakako ne ide u prilog Osmanu Berberoviću, jer u usporedbi s onima koji donose nešto novo on se predstavlja kao sljedbenik staroga. Nitko ozbiljno ne raspravlja o vrijednosti slikarskog medija i trajnosti formuliranog. U tom najoštrijem sukobu plime apstrakcije s potisnutom figuracijom on je začuđujuća ličnost našeg slikarstva - uporni poklonik - cjelovitog doživljaja crte, oblika i boje.

Danas, kada su se ovim našim prostorom istutnjali svi izražajni eksperimenti sa svim svojim varijantama i podvrstama, i kada je duh transofrmacije opet zahuktan u suprotnom pravcu od nefigurativnog prema super realnom - Osman Berberović i dalje traje u svom umjetničkom credu, razradujući svoju likovnu misao u pravcu vlastitog usmjerenja. Nakon dva desetljeća, kada se mnogo toga razbistrilo, ostaje činjenica da je Osman Berberović suštinski u svojim platnima, i onda kao i danas, imao kondenziranu snagu izraza koju je mogao usmjeriti prema odredenim definicijama. Segmenti njegovih kompozicija bili su sposobni da se uklope u konfrontaciju s bilo kojim stilskim opredjeljenjima. Ipak, on to nije ni pokušao, a još manje tome težio. Za njega su jedinstvenost i cjelovitost bili jedini putokazi.Ta sinteza oslobadala ga je robovanja diktatu vizije, a zadovoljavala je njegov poriv za neposredno uživljavanje u temu. U ostvarenjima koja pripadaju posljednjem periodu - analogno situaciji ekspanzije figuracije kroz novu stvarnost - Osman Berberović barata s dosta naglašenim gestama lirsko apstraktnih motiva kao popratnim akordima glavnom motivu kompozicije. On taj splet ploha, mrlja i linija snažnih bizarnih boja svodi u disciplinu dekorativnosti, ali uklapajući ih u kompaktni organizam kompozicije daje im nedjeljivu vrijednost životnog tkiva.Tajna je opet u jedinstvenosti nadahnuća i u njegovu neoskyrnjenom prenošenju na platno.

Dvije su grupe radova s kojima se Osman Berberović predstavlja na ovoj izložbi. Prva nešto malobrojnija, ali zato zastupljena velikim formatima, vezuje se za njegove ranije kompozicije s mitološko-simboličkim alegorijskim motivima, dok je druga posvećena cildusu portreta ostvarenih na osebujan način.

Sve je uzgibano, dinamizirano i nabijeno pokretom. Linija je melodiozna, sliva se u zaokruženja, odiše mekoćom i treperi senzualnošću. Mrlje su sočne te istovremeno grade mozaik i arabesku. Boja je bizarna u rasponu od agresivnosti do lirske meditacije, od oštrih sukoba do nježnih uklapanja, od subjektivnosti analize do objektiviteta sinteze. U tom totalitetu slikovnosti egzistiraju likovi što se identificiraju s prostorom - oni izrastaju iz njega da bi urasli u vrijeme što se opet potvrduje u trenutku kreativnog čina. Osman Berberović diše u svakom djeliću slike, pretače svoja osjećanja u svaki potez kista. Njegove su kompozicije uzavrele, ali istovremeno izbija iz njih smirenje, one su isto tako nametljive ali su sačuvale prirodenu skromnost i što je najvažnije, one su zagonetke ali usmjeravaju asocijaciju u prave sfere psihičkih dilema i potvrdivanja.

Stav pri gradnji kompozicija bezbolno se proteže i na područje portreta. Još jedna komponenta čudnoga u opusu Osmana Berberovića. Na pitanje da Ii koristi svoje umijeće da nekoga portretira ili koristi model da bi svoje umijeće pretvorio u sliku - umjetnik odgovara ciklusom portretiranih osoba. Sličnost je tu, i specifičnosti njegova izraza su tu, a ipak neki elementi ostavljaju otvorena pitanja. Narudžba-portret-prepoznatljivost kao da su tri nerazdvojna pojma koja dozvoljavaju tek neznatna odstupanja. Baš na toj relaciji Osman Berberović je učinio najmanje kompromisa. On ima zadatak da slika sliku, a ako je ta slika nečiji lik onda on taj lik integrira u svoju sliku. Na nekim primjerima takva je metodologija provedena do kraja, dok je u drugim situacijama na detaljima lica slikar primijenio rekvizite hiperrealističkih oblikovanja vješto ih ukomponirajući u kompleksnost dojma. Ipak, po svojim morfološkim osobenostima ti portreti pripadaju više općem gledanju umjetnika na likovni zadatak, nego su proizvod usmjerenog i primijenjenog. Bez obzira da li su stavovi portretiranih reprezentativnog karaktera ili su postavljeni u prirodne poze - iz njih izbija svojstvena im individualnost, nenametljiva psihološka privlačnost ili odbojnost, kao i popratna informacija o korelaciji lica i figure s odnosom prema okolini, što na neki način bilježi i kvalitete karaktera modela. Sumarno gledano, portreti Osmana Berberovića uza svu svoju realnost navode i na dimenzije astralnog u čovjeku.

Čvrsto ukopan u temelje tradicije, slikarski opus Osmana Berberovića oslanja se na ona počela modernog slikarstva što svojim apsolutnim likovnim vrijednostima traju kao nepresušan izvor nadahnuća. U svom poslu, nekada bliži velikim uzorima a sada sve bogatiji maštovitim traženjima, slikar slijedi svoj instinkt u tragu logičkog kontinuiteta. Njegova težnja da kroz pojedinačno dopre do pojmovnosti i da preko subjektivnog spozna objektivno - trajno ga upućuje na izuzetnu studioznost motiva i kreativni pristup obradi. Iako se nje-gova ostvarenja ne suglašavaju s izvjesnim skupnim stremljenjima njegove generacije, već čine specifičnu pojavu što u interpretiranju definiranog pronalazi rezultate eksperimentalnog - on predstavlja značajnu komponentu suvremenog likovnog izraza u nas.Te svoje osebujnosti i osobenosti trajnih vrijednosti, istančane palete i slikarskog senzibiliteta - potvrduje i nadopunja najnovijim ostvarenjima velikih figuralnih kompozicija i portreta.

Prof. Juraj Baldani