PREDGOVOR

PARALELE I PREKLAPANJA PIKTURALNOG PARA

Povodom Marike Šafran Berberović i Osmana Berberovića - Berosa

Nema mnogo primjera toliko upornog kreativnog supostojanja kao u slučaju bračnog para Berberović. Kroz već pola stoljeća djelovanja u javnosti, sve njihove značajnije manifestacije bile su zajedničke, sve prilike ozbiljnijega izlaganja iskoristili su da usporedno pokažu svoje stvaralačke plodove. U tom bogatom suživotu nije bilo ni nadmetanja ni presizanja s bilo koje strane; potreba povremenog provjeravanja pred drugim ukazivala je kako nije došlo do zgrušavanja osobnih uloga ili do neke stilske uravnilovke.

Najvjerojatnije je duboka svijest o razlikama u senziblilitetu i temperamentu i opravdavla potrebu brojnih paralelnih prezentacija, a pritom je valjda nemalu ulogu igrala i međusobna zahvalnost za podršku u konstituiranju vlastitog prostora, za pomoć pri održavanju neophodne imaginativne napetosti i radne temperature. Osim toga, stvaranjem intimnog kruga duhovne razmjene, male enklave povjerenja u odabrani medij i duboku tradiciju slikarstva taj se umjetnički par na neki način i branio od nesklonoga im vanjskog svijeta i ubrzanih modnih trendova ili oscilacija ukusa, što ih uglavnom nisu ni dodirivali. Makar i ne sasvim namjernom "udvojenom izdvojenošću" kompenzirali su umanjene prilike oficijelne nazočnosti i teškoće nalaženja adekvatnog ambijenta za izlaganje.

Doista, trebalo je izdržati u uvjetima nedostatne recepcije i svojevrsnog ostrakizma sa strane odveć ažurnih i isklučivo aktualnostima naklonjenih institucija i kritičarskih pogleda. Istina, imali su dobar zagovor nekolicine ozbiljnih ljudi od struke, te strastvenu empatijsku pratnju pjesnika Koje Ricova, koji ih je višedesetljetno srdačno komentirao i poslovnim riječima sokolio. Činjenica je da u Zagrebu u kojem djeluju, odavno nisu imali prilike izlagati, a radnu kondiciju i uvjete za življenje održavali su i povremnenim praktičnim zadacima i portretnim narudžbama.

Treba iskoristiti priliku da se retrospektivno nagnemo nad rezultate dugotrajne sabranosti i vjere u mogućnosti tradicionalnog izraza, a zaslužuje svo naše poštovanje trud i napor bračnog para Berberović da ne iznevjere emotivne i intelekualne premise s kojima su startali početkom šezdessetih godina prošloga stoljeća. Nećemo kazati da su išli "prevratnom vremenu usprkos", no svakako nisu osjetili potrebu reagirati ni na već uhodani brutalizam enformela ni na objektivistički estetizam strukturalnih istraživanja, pa ni na bilo kakav oblik radikalnog apstrahiranja predmetnosti i dokidanja subjektivne participacije.

Osman Berberović (s individualnom siglom Beros) krenuo je s pouzdanjem od Tartaglijinih iskustava i poučaka, da bi se potom otvorio sezanističkoj modulaciji i - posredstvom Juncka - pravoj kromatskoj euforiji i svjetlosnom plamsanju. Sve svoje formativne "dugove" otplatio je primjerenim "odavanjima počasti", a neosporne domete ostvario je u kompleksnim elaboracijama duboke pikturalne prakse i znalačkim kompozicijama na motive klasičnih uzora. Postmodernistički senzibilitet mogao bi priznati "intertekstiualni" i "metamedijski" status nekih njegovih kolorističkih solucija i istančanih treparavih površina.

Marika Šafran Berberović učinila je sve da svoje lirske doživljaje ne optereti pretjeranom eksplicitnošću, te je svojom krajnje reduciranom gamom pronašla odgovarajući korelativ za svoje vrlo maštovite zamisli. Bilo da je riječ o artikuliranju kadra stišanim, bjelkastim, sivookerastim registrima, bilo pak o građenju unutar tamnih, mračnih, tonova, u njezinim se slikama prepliću iluzionistički i simbolički slojevi jakog afektivnog napona. Trajno vjerna izvornim poetskim nadahnućima, svoju je crtačku i mimetičku vještinu stavila u službu vrlo osobnog svjedočenja, tvorbe individualnog mikrouniverzuma.

 

Tonko Maroević