Plodovi eksperimentiranja

Plodovi eksperimentiranja Plodovi jednog decenija likovnog razvoja bez ikakvih ograničenja dozrijevaju polako ali sigurno. Cesto smo nervozno reagirali na pojavu ekstremnosti i pomodarstva kod mlađe generacije (naročito!), a zaboravljali smo da se upravo ta generacija mora prvenstveno srediti, kritički preispitati svoja školska iskustva (jer je došla u raskorak izmeclu školske i aktualne izložbene prakse), da se suoči s iskustvima stec'enim po izložbenim salonima i svojim putovanjima u svijetu. Bilo je potrebno da se neka stanja ustale, da proklija sjeme eksperimentiranja i dade plodove.

To potvrđuje i ova izlozba dvoje mladih, Osmana Berberovića i Marike Šafran Berberovič u Umjetničkom paviljonu. Umjesto razočaranja, kojeg smo očekivall od pretencioznog gesta da dvoje mladih nastupi (i opravda svoj nastup!) u Umjetničkom paviljonu, dočekalo nas je ugodno iznenadenje.

Osman Berberović ne skriva svoj "credo", naprotiv, on ga je jasno iznio na platnu Moja paleta (1961.) navodeći bez okolišanja svoje učitelje -Tartagliu i Cćzannea. Od Tartaglinog utjecaja u Autoportretu (1958.) do platna Donji Zaostrog (1961.), gdje se prvi put jasno javlja utjecaj majstora iz Aixa, vodi kontinuirano razvojna linija do najboljih izlagačevih platna, Berberovič je talentirano i kritički svladao lekciju svojih učitelja i one iz historije novije umjetnosti (orfizam i Chagall) i formirao se kao samostalna ličnost. Svladavši disciplinirano najprije Tartaglijin, a kasnije Cćzanneov analitički metod, Berberović se bez opasnosti mogao sa zanosom orfista razmahati u svojoj paleti, postići potpunu slobodu unutar jedne stroge kompozicione sheme.Već prilično dugo nismo se sreli kod Berberovićeve generacije s tako znalački svladanim (i u svakom detalju opravdanim) velikim formatima.

Platna, kao što su Slikareva obitelj (1961./62.), Cćzanne (1962.164.), U čast Eugeneu Delacroixu (1963./64.) i Interieur (1961.), zaista antologijski prezentiraju nastojanja njegove generacije koja se pojavila oko g. 1960., tj. poslije proboja i afirmacije avangardnih ideja.

Berberović sretno sjedinjuje u svojoj ličnosti slobodu i metodičnost, disciplinu i smionu radoznalost, on je kolorist velike izrazajne snage i rijetke sposobnosti da kontrolira svoj temperament, nadahnuti arhitekt svojih kompozicija.

Berberovićev suizlagač, Marika Šafran Berberović, nije nastupio s takvom širinom i zamahom, ali također neosporno talentirano i s velikom ozbiljnošču. Od početnih školskih platna, rađenih efektno sa sredstvima jednog historijskog slikarstva, do izuzetnog rezultata u platnu Dijete koje crta (1961.), djelo smiono u svojoj otvorenoj i svjetloj paleti, nalazimo logičan razvojni put, prelomnu točku u prvoj fazi predstavlja Crni ormar (1961.), očito inspirirana na Vaništinom platnu Laterna magica; iz ona dva svjetlo obojena i koloristici uznemirena kvadrata vodi direktna linija do Djeteta koje crta. U tom prvom periodu ozbiljan domet predstavlja Interieur u zrcalu (1961.), platno rafinirano u paleti, strogo u kompoziciji i poetski nadahnuto. Na tom putu prema svijetloj fazi prate nas reminiscencije na Bonnarda. Iznenaduje nas smionost s kojom se slikarica znala suočiti s otvorenom i svijetlom paletom.Ako iz jednog relativno kratkog četverogodišnjeg perioda izdvojimo još i platna Djeca (1963.), Ljeto (1963.), Dijete i igračke (1963./64.) i Njihaljka (1964.), naći ćemo se pred djelima koja ne prezentiraju samo visoki domet izlagača, nego i najbolja nastojanja jedne generacije na svom putu osamostaljenja i afirmacije.

J. Depolo