MARIKA I BEROS POLUSTOLJEĆE OPRAVDANA LIKOVLJA

lz kataloga izložbe Izabrane slike "Muzej Medimurja" Čakovec 2003.

Bez najave oficijelnih vikala i fanfarnih affichea trgovima, ovogodišnja slikarska izložba dvokolosječnog supružničkog para Šafran Berberović (30. rujna - 16. listopada 1978.) bila je uistinu blagdanska smotra likovnosti, jematveno slavlje galerije "Vjekoslava Karasa" - rekoh to davna 22. listopada 1978-e, a danas još jednom potvrđujem s njihovim nastupom, trećim po redu, u Čakovcu. Polustoljetno kupanje u koloru - pobratimstvo povijesti i umijeća.

Prisustvo zbiljskog, psihološki uvjerljivog, predmetno i iluzijski životonosnog u liku. Lirički suzdržano, gdješto i nadglasano u provali čuvstva: optički svečano, i u sjeti poneseno. Takvim nam se pokazao tada osebujni Osman Berberović.

Pictor - sredozemna glasa

Slikar izrazito figurativna opredjeljenja, Osman Berberović dalek je i preobraženi sljedbenik putanje Mirka Račkoga, ne zanemariv, dapače, u kolorističkim suzvučjima hrvatskoga kromatskog fonosa od Joba do Dulčića - pictor sredozemna glasa. Ako pak slov o tvari u zanatu: magma gusta pigmentnoga namaza, crtežno besprijekorna figuralna facta, punokrvna i kada kroeena, suzdržana chromosna plazma: slikarstvo doživljajna naboja, istine, muževlja i scene, glazbeni povodanj palete. Obzirom pak na odabir pokadšto začinjenih naslova, moglo bi se još zaključiti kako se Osman ne krzma posezanja i za višestruko iscrpljivanim temama opće povijesti umijeća, unatoč nasrtijivih asocijacija na prethodnike, bili to El Greco, bili Manet, Picasso ili ma koji drugi od velikana prošlosti: on ne kopira, ne opetuje povijest: ponavlja samo čovjekov stvarateljski napor da pronikne u tajnu poetske činjenice i viđenja. Odabrana tema, mitološka ili ne, vrelo je stalno novo izazova, kušnje i nadahnuća umjetnika. Dokazao je to ovaj vremenski neponovljiv majstor iz Stoca sa svojim, još uvijek nedogotovljenim Laocoonom kao i sa Tri gracie i Doručkom na travi. Njegova rukopisna oznaka, više no njegov istančani crtež, kolorizam je pretežito simbolističkaga rodoslovlja, s uzgredno bilježenom dopunskom gestom ekspresionizma. Skladbenim umijećem p(r)osudbe i stapanja takvo je, u glavnini iziožaka, i morfologijska obilježje Berberovićeva djela. Sažeto u redak: slikarstvo muškog glasa, odvažne otmjenosti poteza. Stilski zaključeno: (nad)zbiljska predstava simbolizma, s kurtoaznim zavirom u - hiperrealizam.  • • • •

A kako li bubnjaju, ako već ne zvone ove Osmanove poletne seanse. Od blagozvučno modulirane do prasne, malo pa neobuzdive, raščavrljane polifonije: raščlambeno, krhotinsko polikromlje skladano u zgoditak vizualna korpusa cjeline, miomirisan izlog florealija: Doručak na travi. Doktrinarni seg pa i poticajni uzori - zašto da to tajimo - od ekspresoidna El Greca do romantizma Delacroixa, do Cezannea, fauvea i Delaunaya. A kako li je berosovski sve to uosobio i kako moćno nosi posvud uočljiv: Berberović! I tehnika to kaže, rukopis na djelu. Što je dotik kista u rojnoj, neizbrojivo umnoženoj točci iz koje mfle likovi i krajobraz u impresionističkim skladbama Seurata i Signaca, to je bojni namaz u Osmana Berberovića – makropoinfilista poteza i geste.

Svilje nadzemnoga zbora sjevci domovine sna,

Pavana! Si, senor, ples za preminulu infantkinju: uzdarje žalopoja čežnje s klavijaturom prsti ispruženih djevojačkih ruku - dohvatiti usnulu u nepovratnu, zauvječnu iščezavanju! - još jedno ganudbeno udarno u pijetetu, ozračjem, licima, odjevom i kretom oglazbljeno likovlje. Paperje i lahor, svtlje nadzemnoga zbora. Patnja, prisnost, bol - vjeronade, dom. Gdje da smjestimo, ako smjestila se nije, i u izmaglici jasnu, sjajnu Marijinu (Kraljica svete krunice!) Mariku poslije Slave Raškaj? Gonetajući djelo Luz Marije Williamson, novovjeke (nizozemske i čileanske) Marie Lorancin rekoh već kako u njoj sve ko da klije iz tame magmine maternice prapočela i sve se - svjetlosnom stazom Promisli - sovi obilježeno k Nebu. A kako svileno - dodao bih - kako prozirno i nježno! Otisci nedosega - sijevci domovine sna? Upravo taj fenomenološki rukopisni kod sržno pečati i istovjetnu joj suvremenicu Marika Šafran Berberović, bilo i u neprijeporno drugoj, tonski jedva naslutivoj - antropomorfnoj figuraciji. Marika pčeli zor. Ona dotiče bitak tvarna individualiteta materije, hvatajući zvukovlje zvona razmahanih maglama uobraziljbenu - koju drugo? - poetiku refleksivna el suena, kriške limuna uz razasute srebrnjake što lelujaju se prostorjima - šum snoviđenja jave. • • • •

S uzdarjem opolna bokora, gle, ali ne cvijeća nego slika koje mirišu i zvone do nečujnosti same u sordini vraća se, evo, Čakovcu, predaka joj, još iz Zrinskijevih zemana, all i vlastitome zavičaju. A tri su tematska okvira u koje smješta prfljag: 1. Korizmi i Pashi ususret, 2. Djetinjstvo i zavičaj u povijesnoj mu retrospekciji Passionis, 3. Hommage 500-oj obljetnici rodenja Schiavonea de Hiadra - mamna nam Andrije Medulića Meldole. I evo likotvorke, sljedbenice neiznevjerive figuracije tisućljetna slijeda, koja prepjevava Botticellija, njegovo "Polaganje u grob" iz 1500. To je pred očima ti Oplakivanje, svedobna hrvatska Pieta - metopa drame ispod križa, s rasprsnućem grudiju u crveno-plavičastu kistodiru ustrijeljene - središnji punkt kompozicije - Majke u grču obgrljene protagonistima (Ivanom, predmnijevam, i Magdalenom s braćom) u ganudbenoj sućuti. Piješ bjeličastosivo, letalno bljedilo prizora u kovitlacu - Thanatosa, dašto, koji i nijemošću vrišti a uspokojuje meko, sudbinski blago i otvoreno, nasuprot obrubljenu, oštro definiranu Botticelliju, njegovu svjetlonosnu "Rođenju": glazbeni menuet anđela u cvjetno paperjastu hrljenju - pjev ukrštenih prstiju! - nebesna, tonski ublažena, u široku spektralnu gradiranju, razlijegnuta chromosa: balet i glazba u melodiji kreta, lijepo zvukovlje i boje. Potom, nanovo, rikverc u prethodno: "Moje drago serdce" - dijagonalni duhozor Zrinskog iza rešetaka, motivski impuls (ne?) Medulićeva "Sv. Petra u tamnici". Vijorni uzlet, razabirem, Amora i Psihe, i razastrti list Petrove poslanice Katarini iz mračare: funebralan brenčaj, i opet, Th. natosa u otkucavanju, fosforno sumračna ozračja impasta i palete. Naravno da su iste noctis tristis Odrubljene procviljele i ove Besane noći grofa Keyserlingka. sakralizirana pečal krajolika s kaležnom suzom žrtve a posvećenja grcana "Varijacijama" legendarne fraze Bacha.

Sa šeste samostalne iziožbe, Muzej Medimurja 2003. Čakovec

Razgovor s Medulićem ?

Varijacija i opet Orfeja s templumom iznad poprsja, s Deukalionom i Pirom, neodoljive putenosti Eve: gore usredotočen kamen u letu, ponad i opet vihorni uzlet zatravljenih. Dolje: dvoje po dvoje upućeno u travnat ljubopoj nadogled bljesku mora s gorskim (Velebit?) obrubom pozada. Marikine skladbe navode na zaključak: Ono što ostaje poslije i svega radi neželjenog uokrug, za života naravno, bijeg je u duet ljubavi i sna - jedinu svijetlu javu čovjekova bivanja in terris. U tome spoznajnome ključu leži i odgovor za ovu, umalo ne svenazočnu obasjanost Marikina izvedbenog vidokruga kao i za njenu samosvojnu, sveprepoznativu paletu, impresionističku po gradbi, metafizičku po učinku.

Joja Ricov

Svilje nadzemnoga zbora sjevci domovine sna,

Pavana! Si, senor, ples za preminulu infantkinju: uzdarje žalopoja čežnje s klavijaturom prsti ispruženih djevojačkih ruku - dohvatiti usnulu u nepovratnu, zauvječnu iščezavanju! - još jedno ganudbeno udarno u pijetetu, ozračjem, licima, odjevom i kretom oglazbljeno likovlje. Paperje i lahor, svtlje nad-zemnoga zbora. Patnja, prisnost, bol - vjeronade, dom. Gdje da smjestimo, ako smjestila se nije, i u izmaglici jasnu, sjajnu Marijinu (Kraljica svete krunice!) Mariku poslije Slave Raškaj? Gonetajući djelo Luz Marije Williamson, novovjeke (nizozemske i čileanske) Marie Lorancin rekoh već kako u njoj sve ko da klije iz tame magmine maternice prapočela i sve se - svjetlosnom stazom Promisli - sovi obilježeno k Nebu. A kako svileno - dodao bih - kako prozirno i nježno! Otisci nedosega - sijevci domovine sna? Upravo taj fenomenološki rukopisni kod sržno pečati i istovjetnu joj suvremenicu Marika Šafran Berberović, bilo i u neprijeporno drugoj, tonski jedva naslutivoj - antropomorfnoj figuraciji. Marika pčeli zor. Ona dotiče bitak tvarna individualiteta materije, hvatajući zvukovlje zvona razmahanih maglama uobraziljbenu - koju drugo? - poetiku refleksivna el suena, kriške limuna uz razasute srebrnjake što lelujaju se prostorjima - šum snovidenja jave. • • • •

S uzdarjem opolna bokora, gle, ali ne cviječa nego slika koje mirišu i zvone do nečujnosti same u sordini vraća se, evo, Čakovcu, predaka joj, još iz Zrinskijevih zemana, all i vlastitome zavičaju. A tri su tematska okvira u koje smješta prfljag: 1. Korizmi i Pashi ususret, 2. Djetinjstvo i zavičaj u povijesnoj mu retrospekciji Passionis, 3. Hommage 500-oj obljetnici rodenja Schiavonea de Hiadra - mamna nam Andrije Medulića Meldole. I evo likotvorke, sljedbenice neiznevjerive figuracije tisućlje-tna slijeda, koja prepjevava Botticellija, njegovo "Polaganje u grob" iz 1500. To je pred očima ti Oplakivanje, svedobna hrvatska Pieta - metopa drame ispod križa, s rasprsnućem grudiju u crveno-plavičastu kistodiru ustrijeljene - središnji punkt kompozicije - Majke u grču obgrljene protagonistima (Ivanom, predmnijevam, i Magdalenom s braćom) u ganudbenoj sućuti. Piješ bjeličastosivo, letalno bljedilo prizora u kovitlacu - Thanatosa, dašto, koji i nijemošću vrišti a uspokojuje meko, sudbinski blago i otvoreno, nasuprot obrubljenu, oštro definiranu Botticelliju, njegovu svjetlonosnu "Rođenju": glazbeni menuet anđela u cvjetno paperjastu hrljenju - pjev ukrštenih prstiju! - nebesna, tonski ublažena, u široku spektralnu gradiranju, razlijegnuta chromosa: balet i glazba u melodiji kreta, lijepo zvukovlje i boje. Potom, nanovo, rikverc u prethodno: "Moje drago serdce" - dijagonalni duhozor Zrinskog iza rešetaka, motivski impuls (ne?) Medulićeva "Sv. Petra u tamnici". Vijorni uzlet, razabirem, Amora i Psihe, i razastrti list Petrove posla-nice Katarini iz mračare: funebralan brenčaj, i opet, Th. nato-sa u otkucavanju, fosforno sumračna ozračja impasta i palete. Naravno da su iste noctis tristis Odrubljene procviljele i ove Besane noći grofa Keyserlingka. sakralizirana pečal krajolika s kaležnom suzom žrtve a posvećenja grcana "Varijacijama" legendarne fraze Bacha.

Sa šeste samostalne iziožbe, Muzej Medimurja 2003. Čakovec

Razgovor s Medulićem ?

Varijacija i opet Orfeja s templumom iznad poprsja, s Deukalionom i Pirom, neodoljive putenosti Eve: gore usredotočen kamen u letu, ponad i opet vihorni uzlet zatravljenih. Dolje: dvoje po dvoje upućeno u travnat ljubopoj nadogled bljesku mora s gorskim (Velebit?) obrubom pozada. Marikine skladbe navode na zaključak: Ono što ostaje poslije i svega radi neželjenog uokrug, za života naravno, bijeg je u duet ljubavi i sna - jedinu svijetlu javu čovjekova bivanja in terris. U tome spoznajnome ključu leži i odgovor za ovu, umalo ne svenazo-čnu obasjanost Marikina izvedbenog vidokruga kao i za njenu samosvojnu, sveprepoznativu paletu, impresionističku po gradbi, metafizičku po učinku.

Joja Ricov